Znamenitosti – Općina Kumrovec

“Staro selo” Kumrovec

Jedna od glavna atrakcija Kumrovca je Etnološki muzej Staro selo Kumrovec , jedinstveni muzej na otvorenom, s očuvanim izvornim seoskim kućama s prijelaza 19./20. st. Povijest Starog sela počinje postavljanjem Titova spomenika, rad Antuna Augustinčića, 1948. ispred njegove rodne kuće, a 1952. osniva se Muzej u Kumrovcu. Prvo se počinje s renoviranjem rodne kucć Josipa Broza Tita, odnosno vraćanje u njeno prvobitno stanje. Danas se rodna kuća Josipa Broza Tita nalazi na početku Muzeja i sadrži povijesne i etnološke izloške.

Godine 1977. donosi se prostorni plan Kumrovca i odredđju se kriteriji obnove kod koje je nužno bazirati se na autentičnosti objekata i njihovoj namjeni s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, očuvanje kulturno-povijesne vrednote te vraćanja autohtone vegetacije. Dotrajale ruševne kuće, vrijedne primjerke ruralnog graditeljstva trebalo je otkupiti od vlasnika, a porušene objekte ponovno izgraditi na istom mjestu.

Do sada je uređeno oko 40 stambenih, gospodarskih i pomoćnih objekata, tako da je Staro selo daleko najatraktivniji objekt ove vrste u Hrvatskoj. Posjetitelji mogu razgledati stalne etnološke izložbe tradicionalnoga načina života u području toka rijeke Sutle s kraja 19. stoljeća, kao npr. Zagorska svadba, Život mladoga bračnog para, Od konoplje do platna, Kovački zanati, Kolarski obrt, Lončarstvo, Od zrna do pogače i dr.

Josip Broz Tito (1892.-1980.)

Josip Broz Tito rođen je u Kumrovcu u svibnju 1892. u siromašnoj seljačkoj obitelji. Nakon osnovnog školovanja, bravarski zanat završava u Sisku. U Zagrebu 1910. stupa u socijalistički radnički pokret. Nakon toga radi u Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj i Austriji. Po izbijanju 1. svjetskog rata upućen je na rusku frontu gdje je uhapšen zbog antimilitarističke propagande. Iz zatvora odlazi na front gdje biva ranjen i zarobljen 1915. godine. Od 1917. do 1920. sudjeluje u revolucionarnom pokretu u Sibiru. Dolaskom u Zagreb 1920., ulazi u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) i radi na mnogobrojnim metalurškim poslovima diljem Kraljevine Jugoslavije, boreći se za radnička prava. 1934. biva osuđen na zatvor zbog komunističkog djelovanja i do 1934. većinu vremena provodi po zatvorima (Lepoglava, Maribor, Zagreb). 1935. i 1936. boravi u Moskvi odakle se vraća na politički rad u zemlji.

Od 1937. generalni je sekretar KPJ. Za vrijeme 2. svjetskog rata (1941.-1945.) organizirao je vojni otpor, narodni ustanak i partizanske odrede. Od samog početka vrhovni je komandant oružanih snaga narodnog ustanka i Narodno-oslobodilačke vojske.

Poslije rata postaje predsjednikom Nove Jugoslavije i rukovodi obnovom zemlje. Josip Broz Tito je iz rata izašao kao priznati državnik, vođa u antifašističkom ratu. Za Hrvatsku je zaslužan ne samo što su vraćeni dijelovi Dalmacije koje je ustaški režim ustupio Italiji, nego i za to što su u sastav Hrvatske ušli Istra, Rijeka i Kvarner. Po završetku rata zauzima ključne državne i političke položaje: predsjednik privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, genralni sekretar KPJ.

Tito sredinom 20. st. postaje jednim od osnivača pokreta nesvrstanosti – skupom izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije djelovale kao čimbenik smanjenja napetosti između zemalja NATO-a i Varšavskog pakta.

Na čelu Jugoslavije ostao je do svoje smrti 4.svibnja 1980.

Spomenik Lijepoj našoj

Okružen ruševinama Cesergrada i kapelom Majke Božje Risvičke, na ulasku u općinu Kumrovec, na cesti Klanjec-Kumrovec, nalazi se spomenik hrvatskoj himni “Lijepa naša” u zaštičenom, značajnom krajoliku Zelenjaku, okružen šumovitim padinama klanca rijeke Sutle. Spomenik su podigli povodom 100 godina himne Braća Hrvatskog Zmaja i to u čast njenom autoru Antunu Mihanoviću.

Danas službena himna Republike Hrvatske prvi je puta objavljena u 10. broju “Danice” 1835. a 1846. uglazbljuje ju Josip Runjanin. Do kraja stoljeća pjesma postaje vrlo popularna među Hrvatima i dobiva nov naziv prema prvim stihovima – “Lijepa naša domovino”. Na već legendarnom mjestu nadahnuća Antuna Mihanovića za navedenu pjesmu, Braća Hrvatskog Zmaja u kratkom roku od tri mjeseca podižu obelisk prema nacrtu kipara Rudolfa Ivankovića.

Spomenik visok 13,2 metara velikom narodnom svečanošću i uz mnogobrojno mnoštvo otkriven je 24. studenog 1935. Na spomenik je uzidana spomen ploča s prvim stihovima himne, reljef koji prikazuje Antuna Mihanovića i uklesan natpis.

Kapelica “Majke Božje Risvičke”

Na prekrasnom mjestu, gotovo okomito na brdu iznad spomenika “Lijepoj našoj” nalazi se kapela Majke Božje Risvičke.

Kapela se prvi puta spominje 1639. i navodi se samo dio njena opisa – zvono i tri oltarnika. Tijekom vremena kapela je pregrađivana, a od prvotnog inventara sačuvan je samo kip Majke Božje. Prema vizitaciji 1687. kapela je bila zidana.

U središnjoj niši bio je kip Majke Božje s mjesecom pod nogama i malim Isusom i žezlom u rukama. Sa strana su stajali kipovi svetog Petra i Ivana Evanđeliste. Do 1802. kapelica ima potpuno novi glavni oltar pod titulom Čudotvorne Gospe.

Taj glavni oltar, mada danas prilično trošan, najvredniji je dio inventara.

Kapelica “Svetog Roka”

U Kanonskim vizitacijama kapela Svetog Roka na kumrovečkom brijegu prvi se put spominje 1686. godine, s kipovima sv. Roka, sv. Sebastijana, sv. Jurja i sv. Rozalije. Zbog starosti i skučenosti 1739. podiže se nova kapela za 600 ljudi, premješteni su kipovi i oltar, kao i stare jaslice, a nadodani su oltari sv. Valentinu i Žalosnoj Gospi. Izgrađena je kao zavjet protiv kuge, a ostala je dugo nedovršena.

Vjernici su dali 1844. kapelu oslikati, a 1848. postavljene su druge orgulje u nju. Stara barokna kapela srušena je 1962. iz političkih razloga, a protiv volje Josipa Broza Tita u čije je ime to napravljeno. Danas su od te stare kapele ostali samo otkopani i restaurirani temelji na brdu iznad Vile “Kumrovec”.

Nova crva Svetoga Roka izgrađena je na drugom kraju Kumrovca uz cestu, ali samo s kipom sveca, mnogo siromašnije uređena od prijašnje.

Kurija Erdödy u Razvoru

Na padini podno Razvora, samuje kurija grofova Erdödy, sagrađena oko 1780. godine u kasno baroknom stilu. Ova plemićka obitelj osim posjeda u Varaždinu, posjedovala je i nove Dvore Klanječke, te ovaj omanji dvorac – kuriju. U prizemlju kurije bila je velika kuhinja s krušnom peći i prostorom za pripremu hrane, dok je u stražnjem dijelu bio vinski podrum s bačvastim boltastim svodom. Na kat su vodile drvene stube, a iz prostranog hodnika lijevo i desno vodila su vrata u dječje sobe. Kroz masivna dvokrilna vrata ulazilo se u središnju sobu palače, a lijevo i desno od nje bili su manji saloni u kojima se blagovalo, dok su do njih bile spavaće sobe. Danas je kurija preuređena u Vilu Mlinarić.

U kuriji je svoje najranije djetinjstvo provela grofica Sidonija Erdödy Rubido, najpoznatija pjevačica toga doba (19.st.), te prva hrvatska operna primadona, (vatreni pristaša Ilirskog preporoda) koja je prva javno pjevala hrvatskim jezikom (“Još Hrvatska ni propala” i arija Ljubice iz prve hrvatske opere “Ljubav i zloba”).